Sjena Ega

embrace_shadow_self490Jedan od nesvjesnih psihičkih faktora koji Ego ne može kontrolirati je Sjena. Zapravo, Ego je obično nesvjestan da ima Sjenu. Jung je koristio termin Sjena kako bi označio psihološku stvarnost koja je relativno jednostavna za shvaćanje na imaginarnom nivou, ali je kompliciranije razumjeti je na prektičnom i teoretskom nivou. On želi naglasiti snažnu nesvjesnost koju ispoljava većina ljudi. Bilo koji dijelovi osobnosti, koji bi obično pripadali Egu da su integrirani, ali su potisnuti zbog kognitivne ili emocionalne neusaglašenosti, prelaze u Sjenu. Specifični sadržaji Sjene mogu se promijeniti, u zavisnosti od stava ega i toga koliko se on može braniti. Općenito govoreći, Sjena ima nemoralan kvalitet ili kvalitet koji je na “lošem glasu” a sadrži karakteristike osobnosti koje su u suprotnosti sa običajima i moralnim pravilima društva. Ona je druga strana Ega.

Svaki Ego ima Sjenu i to je neizbježno. Prilikom prilagođavanja svijetu, Ego, prilično nevoljno angažira Sjenu za izvršavanje neprijatnih zadataka koje on ne bi mogao izvršiti a da ne zapadne u moralni konflikt. Bez znanja Ega, ove zaštitne i sebične aktivnosti djeluju u tami. Sjena radi poput nekog državnog sistema špijunaže, a državni vrh i ne zna točno što se događa, a zato je u mogućnosti da porekne krivicu. Iako introspekcija donekle može dovesti ove operacije iz Sjene u svijest, mehanizmi odbrane Ega od Sjene obično su toliko djelotvorni da sadržaji Sjene nemogu prodrijeti u njih. U praksi je puno korisnije da pitamo bliske prijatelje ili supružnike da iznesu svoja iskrena zapažanja o tome kako nečiji Ego djeluje iz Sjene nego da vršimo introspekciju.

Ako se volja, izbori i namjere Ega prate dovoljno duboko, dolazimo do carstva tame i hladnoće gdje postaje očigledno da Ego ima moć, u svojoj Sjeni da postane ekstremno sebičan, svojeglav, bezosjećajan i željan kontrole. Ovdje je osoba potpuno egoistična i usmjerena na ispunjavanje osobnih želja koje vode k moći i zadovoljstvu pod svaku cijenu. Ovo srce tame unutar Ega jeste i sama definicija ljudskog zla, onako kako se izražava u mitovima i pričama. Lika Jaga iz Shakespirovog Otela klasičan je primjer. U Sjeni borave svi najveći poznati grijesi. Jung je Frojdovu ideju Ida povezao sa Sjenom.

Ako karakteristike osobnosti Sjene postanu donekle svjesne i integrirane, ta će se osoba razlikovati od prosječnog čovjeka. Većina ljudi ne zna koliko su egocentrični i egoistični i žele izgledati kao da su nesebični i da svoje apetite i zadovoljstva drže pod kontrolom. Ljudi nastoje sakriti takve tragove od drugih i od samih sebe iza fasade koja ih prikazuje kao uviđavne, pažljive, suosjećajne, promišljene i genijalne. Izuzeci od ovih društvenih normi su oni koji su formirali “negativan identitet” – crne ovce koje su ponosne na svoju pohlepu i agresivnost i ponosno pokazuju takve karakteristike u javnosti, dok su u skrivenoj strani, u Sjeni, oni osjetljivi i osjećajni. Drugi izuzeci su oni  koji nemaju što izgubiti, okorjeli kriminalci i sociopate. Neke ozloglašene osobe, kao što su Hitler i Staljin na primjer, stekle su toliko moći da su mogli ugađati svojim zlim strastima do najvećeg mogućeg zamislivog stupnja. Većina ljudi, međutim, sebe smatra pristojnom i ponaša se u skladu s pravilima o tome što je prikladno u njihovim društvenim krugovima, a elemente iz Sjene otkrivaju samo slučajno, u snovima ili kada su izazvani do krajnjih granica. Za njih, strana Ega koja je u Sjeni i dalje radi, ali kroz nesvjesno, manipulirajući okolinom i psihom tako da određene namjere i potrebe budu zadovoljene na društveno prihvatljiv način. Međutim, ono što Ego želi u Sjeni nije nužno loše samo po sebi, a često Sjena, kada se jednom suočimo s njom, nije tako zla kao što zamišljamo.

Ego ne doživljava Sjenu neposredno. Budući je nesvjesna ona se projicira na druge. Kada nekoga uzruja neka posebno egoistična osoba, na primjer, ta reakcija je obično znak da se projicira nesvjesni elemenat iz Sjene. Normalno, ta druga osoba predstavlja “mamac” za projekciju Sjene, pa kod tako jakih emocionalnih reakcija uvijek imamo mješavinu percepcije i projekcije. Psihološki naivna ili osoba koja je otporna na odbrambene mehanizme usmjeriti će se na percepciju i argumentirati za nju,a zanemariti će projekciju. Odbrambena strategija, odbacuje mogućnost korišćenja iskustva kako bi se stekla svijest o karakteristikama Sjene i njihove moguće integracije. Umjesto toga, obrambeni Ego inzistira na osjećaju samoispravnosti i stavlja se u ulogu nevine žrtve i jednostavnog posmatrača. Druga osoba je zlo čudovište, dok se ego osjeća kao nevinašce. Takvom dinamikom se stvara žrtveno janje.

Advertisements

Uvod u pojmove Persone i Sjene

31602-maskJungovo rano zapažanje da se psiha sastoji od puno dijelova i centara svijesti kasnije je razvijeno u teorijske pretpostavke. U tom unutarnjem univerzumu ne postoji samo jedna planeta, već čitav planetarni sistem i više. Možemo govoriti o tome da ljudi imaju jednu osobnost, ali u biti ona se sastoji od skupa podosobnosti. Jung je ovo opširnije objasnio. Postoji ego kompleks; zatim postoji mnoštvo nižih osobnih kompleksa, od kojih su kompleks majke i kompleks oca najznačajniji i najsnažniji; također nalazimo puno arhetipskih predstava i konstelacija. U određenom smislu, mi smo izgrađeni od različitih potencijalno suprotstavljenih stavova i uvjerenja, a oni lako mogu zauzeti položaje jedan nasuprot drugome,skloni su sukobu, što dovodi do stvaranja neurotičnih osobnosti. Par ovih suprotstavljenih podosobnosti su persona i sjena. One su komplementarne strukture i postoje u svakoj razvijenoj ljudskoj psihi. Obje su nazvane po konkretnim objektima iz perceptivnog iskustva. Sjena je naša predstava koja klizi za nama dok hodamo k svjetlosti. Persona, njena suprotnost, dobila je ime po latinskoj riječi za glumačku masku koja se koristila u kazalištima stare Grčke. To je lice koje stavljamo kada se susrećemo s društvom oko nas.

Na početku života, osobnost je jednostavno neizdiferencirano jedinstvo. Ona je uniformirana i više potencijalna nego realna, cjelovita je. S razvojem ova cjelina postaje izdiferencirana i razdvoji se na dijelove. Nastaje ego – svijest i dok raste za sobom ostavlja veliki dio cjeline Jastva u onom što sada postaje “nesvjesno”. Nesvjesno tako postaje strukturirano kao niz materijalnih skupova oko imaga, internalizacija i traumatičnih iskustava da bi izgradilo podosobnosti, komplekse. Kompleksi su autonomni i pokazuju vlastitu svijest. Oni također vežu određene količine psihičke energije i imaju vlastitu volju.

Svijest i Nesvjesno

surrealismexcerptU analitičkoj psihologiji, velika se pažnja pridaje tumačenju Nesvjesnog dijela osobnosti, posebno zato što Nesvjesno pokazuje sadržaje koji su potpuno različiti od sadržaja Svijesti. Očiti primjer je u tome što su sadržaji neke neuroze ljudima razumljivi, ali sadržaji psihoze nisu.

Nesvjesno posjeduje veliki postotak autonomije a počinje tamo gdje nastaju emocije. Emocije su instinktivne, nehotične reakcije koje elementarnim izljevima ometaju racionalni poredak Svijesti. Svi smo se suočili s afektima koji se događaju mimo naše volje. U afektu se pojavljuje strana crta karaktera ili nehotice “provale” skriveni sadržaji. Što je afekt snažniji, to se više bliži bolesnom stanju tj. stanju gdje su autonomni i nesvjesni sadržaji gurnuli u stranu Ja – svijest. Nesvjesno je stvarnost in potentia, misao koju ćemo misliti, djelo koje ćemo izvršiti, čak sudbina na koju ćemo se sutra žaliti, nalaze se već nesvjesno u danas. Mi mislimo u vremenskim tokovima godina ili pak desetljeća, ali Nesvjesno misli i živi u vremenskim tokovima od tisuću godina. Kada nam se dogodi nešto novo, većinom to bude neka jako stara priča. Samo Ja – Svijest ima uvijek novi početak i rani kraj, Nesvjesno je beskrajno staro i ima mogućnost da uraste u daleku budućnost.

Kaže se da svjesna psiha mora biti u ravnoteži s Nesvjesnim. Opasnost za psihu sastoji se uglavnom od ugrožavanja Svijesti, nesvjesnim sadržajima a to je svojevrsno potiskivanje Svijesti. Jung je rekao da je Nesvjesno majka Svijesti. Nesvjesni utjecaji ponekad su istinitiji i pametniji od svjesnog mišljenja. Nesvjesni motivi češće nadvladaju svjesne odluke, upravo tamo gdje se radi o glavnim pitanjima života, pa možemo reći da individualna sudbina jako ovisi o nesvjesnim faktorima. Naime, nesvjesno također manifestira neke tragove osobnosti fragmentarnog karaktera.

Nesvjesno u sebi sadrži figuru Sjene, te Anime (kod muškaraca) i Animusa (kod žena). Oni se svjesno ne mogu prepoznati izuzev u projekciji na odgovarajuće osobe ili se kao takvi personificirani pojavljuju u snovima ili književnim djelima npr. u Goetheovom Faustu kao odnos između doktora Fausta i Mefistofelesa. Figura Sjene personificira sve što subjekt ne priznaje npr. inferiorne crte karaktera i ostale Svijesti nepomirljive elemente. Anima i Animus žive u svijetu potpuno različitom od vanjskog, gdje vrijeme drugačije protječe, gdje rođenje i smrt individue malo znače.

Indijski yogiji Nesvjesno nazivaju “Univerzalna svijest”, a u njihovom stanju ekstaze Nesvjesno je “progutalo” Ja – svijest. Nesvjesno predstavlja život i taj se život okreće protiv nas ako se potiskuje kao što je slučaj kod različitih vrsta neuroza. Zato se javlja potreba harmonizacije svjesnih i nesvjesnih datosti. Ono se odvija putem simbola, čije poznavanje omogućuje sjedinjenje svjesnih i nesvjesnih sadržaja. Iz ovog ujedinjenja nastaju nove situacije ili stanja svijesti i to se se zove “transcendentalna funkcija”.

Zanimljivo je spomenuti kako je čitava astrologija simbolična, te putem njih omogućuje otkrivanje svjesnih i nesvjesnih elemenata kao i provirivanje u određene sadržaje budućnosti.

Projekcija kompleksa na druge osobe

Sada dolazimo do izuzetno važne teme a to je projekcija vlastitih kompleksa na druge ljude. To je jedan, usudio bih se reći od glavnih čimbenika koji može pokvariti naše odnose.

Kompleksi kada postanu konstelirani mogu se manifestirati u dva smjera. Prvo kroz osobne snove i fantazije. Zbog toga se jungova analitička psihologija posebno bavi analizom snova i osobnih fantazija. Drugi način konsteliranja kompleksa je na druge ljude, na koje projiciramo vlastite komplekse. No, prvo moramo razmotriti što zapravo projekcija znači. Projekcija je kada nešto što se tiče nas pripisujemo nekom drugome (često s ciljem da se toga nesvjesno oslobodimo). Npr. “Izgledaš mi uzrujano večeras”, ova izjava možda skriva našu vlastitu nervozu i nelagodu ili “Siguran sam da ćeš reći upravo to …….”. Tako drugima često pripisujemo naša vlastita emocionalna stanja, želje i strahove a da toga nismo niti svjesni. Ipak, zdrava projekcija nam omogućava da razumijemo drugu osobu, da predvidimo njeno ponašanje i da obogatimo odnose s drugima npr. “Pokloniću joj ovo, mislim da će je to razveseliti”.

Lijepi primjer projekcije vlastitog kompleksa manje vrijednosti može biti: “izgledaš mi danas tako jadno i umorno”. Naravno ako se ovaj kompleks stalno projicira na druge ljude on će vremenom pokvariti naše odnose, donijeti nesporazume, uzajamne loše emocije itd.

Često se konstelirani kompleks aktivira kroz situaciju stare životne teme s poznatom izrekom “meni se to uvijek događa”. Osobno sam tijekom svoje prakse radio s osobama koje npr. ulaze iz jedne za njih nepovoljne ljubavne veze u drugu, sa sličnim obrascima ponašanja, sa sličnim problemima koje uočavaju u ponašanju između sebe i partnera. Ili, stalno ponavljanje mobinga na poslu, čak i kroz dva ili tri nova radna mjesta. U osnovi to je konstelacija uvijek istoga kompleksa uz osnovni afekt, poput bijesa ili straha tj. uz prisutnost pretjeranih reakcija i emocija na određenu životnu situaciju. Budući da kompleks zasjenjuje našu svjesnu prosudbu ili našu svijest – to je nešto što ne možemo kontrolirati putem našeg ega ili volje. Kao posljedica se može javiti i osjećaj vlastitog srama. Jung je govorio da što je kompleks veći to je utjecaj naše volje manji. Svaki kompleks se u kraćem ili u dužem vremenskom roku potisne u nesvjesno, ali ako se ne rješava tada uz prisustvo adekvatne asocijacije ponovno bude doveden u svjesno, a mi ga prepoznajemo ili u drugim ljudima ili u svojim vlastitim sumnjama, nezadovoljstvima ili strahovima!

Erupcija kompleksa

Erupcija kompleksa se događa kada kompleksi iz područja nesvjesnog izbiju u svijest te na taj način zaposjednu funkciju Ega. Slikovito to možemo predstaviti u obliku vulkana. Naši kompleksi npr. kompleks manje vrijednosti, kompleks autoriteta, kompleks ljubavnog odnosa, roditelja itd. leže prikriveni u nesvjesnom tj. u unutrašnjosti vulkana. Oni postaju probuđeni ili konstelirani uz pomoć asocojacija iz naše okoline. Recimo imamo situacija da nam šef na poslu kaže kako se moramo više potruditi ili da nešto nismo dobro napravili. Tada, odjednom postanemo preplavljeni negativnim emocijama, ljutnjom, bijesom, nezadovoljstvom, potrebom za promjenom posla, nervozom itd. Možemo reći da su naši kompleksi eruptirali i zaposjeli naše svjesno razmišljanje što se može manifestirati u obliku dekoncentracije, činjenja grešaka, smušenosti, plača, želje da nešto bacimo ili udarimo itd. Kompleksi su “erupcijom” pokazali svoju snagu i na neki način postali vidljivi ali možda neosvješteni, pogotovo u situaciji kada krivimo šefa za svoje emotivno stanje.

Često imamo situacije kada konstelirani kompleksi preuzmu našu ego  – svijest, koja bude obmanuta nesvjesnim sadržajima te se javlja “acting out” ili odigravanje. Tada ljudi postanu nesvjesni o tome što se odigrava, i često govore da su jednostavno “tako raspoloženi”.

Ipak, kompleksi nužno ne predstavljaju inferiornost pojedinca, već ukazuju na neobjedinjeno, neasimilirano, konfliktno, o prepreci ali možda i o poticaju za veća ostvarenja, na nove migućnosti koje vode uspjehu. Zato komplekse možemo svrstati u zdrave komplekse i u bolesne. Zdravi kompleksi predstavljaju motivaciji za daljnji razvoj na putu individuacije a bolesni kompleksi ukazuju na nemogućnost svijesti da se s njima izbori. U svakom slučaju kompleksi su “čvorišta” duševnog života, s njihov nedostatak dovodi do zastoja duševne aktivnosti. Dokle god posjedujemo komplekse mi u sebi imamo “nedovršene stvari” ili slabe točke koje moramo riješiti i preobraziti.

Struktura Kompleksa

Za komplekse se kaže da se sastoje od jezge i od konsteliranih asocijacija. Jezgra kompleksa sastoji se od predstave ili psihičkog traga izvorne traume  te od pripadajućeg arhetipa. Objasnimo ovo na primjeru: Osoba je imala u djetinjstvu bolno iskustvo s majkom, recimo da je bila fizički kažnjavana. Znači prvo imamo kolektivni arhetip majke kao temelj nastanka kompleksa te bolno psihičko iskustvo majke – to je jezgro kompleksa. Dotični kompleks će vremenom rasti kroz konstelirane asocijacije npr. pomisao na majku, razgovor s majkom, slušanje o tuđim odnosima s majkom, potom kroz ženske osobe, kroz djevojku, bračnu partnericu itd. Tako da mreža asocijacija vremenom sve više raste i širi se.

Da bi kompleks nastao on obavezno mora imati pripadajući arhetip, te traumu kao nosioca emocija. Sa energetskog stanovišta, svaki kompleks u sebi zarobljava veću ili manju količinu psihičke energije te s vremenom postaje čvrsta, zamrznuta energetska struktura. Rad na kompleksima vrši se putem psihoterapije u kojoj se u koplempleks recimo majke “ugrađuje” novi psihički  materijal koji će omogučiti da osoba stekne povoljniju sliku majke. Također, oslobađa se i unutar kompleksa zarobljena energija koja nam ovako oslobođena može poslužiiti kao pomoć u procesu individuacije, samospoznaje kao i za kreativniji način života.