Nedostatak unutrašnjeg reda ispoljava se u subjektivnom stanju koje neki nazivaju ontološkom strepnjom ili egzistencijalnim strahom. U osnovi to je strah od bivstvovanja, osjećanje da život nema smisla i zato nema smisla nastavljati i postojanjem. Povijesni napori ljudske vrste kao da više nemaju nikakvog smisla. Mi smo samo zaboravljene ćestice što plutaju u praznini. Sa svakom godinom koja prolazi u umovima mnoštva povećava se kaos fizičkog kozmosa. Osjećanje da smo zavedeni ili prevareni razumljiva je posljedica samoosvjeśćavanja. Od najranijih dana uslovljavani smo da vjerujemo kako će se za nas pobrinuti povoljna sudbina. Ali, ako zastanemo i razmislimo, razočaranje se vraća, nakon svakog uspjeha postaje jasnije da novac, moć, status i imovina, ni za malo ne doprinose kvalitetu života.

Mihaly Csikszentmihalyi