Kako čitati i proučavati Jungova djela?

 

U razgovoru s ljudima često sam znao čuti od njih izjavu kao su im Jungove knjige podosta teške i komplicirane za čitanje i razumijevanje. S time se djelomično slažem jer su Jungova djela izuzetno slojevita i zahtjevaju određeno predznanje iz različitih domena kao što je psihologija, simbolizam, književnost, umjetnost, filozofija, psihijatrija, antropologija, biologija, religija itd. Zbog toga se  lako izgubi u mnoštvu pojmova i ideja. Ipak, najveća pogreška koji se javlja je ta da ljudi krenu čitati Jungova alkemijska djela koja su nastala u drugoj polovini njegova života. Ona su prožete alkemijskim simbolizmom za koji treba imati veliko predznanje. Naravno da se prosječni čitaoc doslovno utopi u alkemijsko – psihološkoj građi i najčešće odustane od daljnjeg čitanja i proučavanja.

Uvijek preporučam da se započne s ranijim Jungovim djelima kao što su “Simboli preobražaja”, “Struktura nesvjesnog”, Transcendentna funkcija” ili “Psihološki tipovi”. Također dobro je usporedno čitati i djela navažnijih Jungovih učenica kao što je Marie Louise von Franz, Jolande Jacobi i Aniela Jaffe.

Ovdje ću navesti početna djela s kojima se može krenuti s proučavanjem:

  1. Maggie Hyde “Jung za početnike” – simpatičan strip o Jungu i o osnovama njegove psihologije, svakako pročitati
  2. Jung “Sjećanja, snovi, razmišljanja” – Jungova autobiografija
  3. Jung sa učenicima: “Čovjek i njegovi simboli”
  4. Jolande Jacobi “Psihologija C.G.Junga
  5. Žarko Trebješanin “Rečnik Jungovih pojmova i simbola”
  6. Verena Kast “Dinamika simbola”
  7. Jung “Odabrana djela” tom od 5 knjiga, svakako pričitati pruža ozbiljan uvid u njegovo djelo
  8. nastavak slijedi……
Advertisements

Iz psihoterapijske prakse – Mandala

img_0189

 

Na slici vidimo mandalu koju je nacrtala ženska osoba D.S. (54. god.) tijekom terapeutskog rada. Žena je rastavljena deset godina, ima jednog sina, pati od naglašenog kompleksa manje vrijednosti s kompenzirajućom funkcijom traženja priznanja i podrške od strane svoje bliže okoline. Svjesno tvrdi da ne želi i da nemože ostvariti kvalitetan ljubavni odnos.

Mandala se spontano javila nakon višemjesečnog terapeutskog rada.                                                        Analiza: Mandala se sastoji od jednog velikog i četiri manja kruga, koji su povezani kvadratom, isprepletenim trokutima i s dijagonalama. U sredini mandale nalaze se dva slova  “S” koja se lagano dodiruju. Dominantna boja je crvena.

Krug u jungovoj simbolici predstavlja Jastvo, savršenstvo i cjelinu. Četiri manja kruga ukazuju na četvorstvo tj. na cjelovitost i opisuje idealnog duhovnog čovjeka. I na nebeskom i zemaljskom planu broj četiri igra odlučujuću ulogu kao fakor koji unosi red. Evo nekih od mnogobrojnih “četiri” koji donose red u naše misli:                                                                             Četiri strane svijeta                                                                                                                                                    Četiri kvaliteta (toplo, suho, vlažno, hladno)                                                                                                  Četiri temperamenta koja potječu iz antike (sangvinik, flegmatik, kolerik, melankolik)                    Četiri evanđelista (Matej, Marko, Luka, Ivan)                                                                         Četiri elementa (vatra, voda, zemlja, zrak)                                                                                   Četiri godišnja doba                                                                                                             Četiri osnovna geometrijska lika (krug, pravac, kvadrat, trokut)                                                   Četiri mjesečeve mjene ili faze                                                                                                     Četiri kabalistička slova Gospodinovog svetog imena (Yod, He,Vau, He)                                    Četiri osnovne matematičke operacije (zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje)                   Četiri glavne vrline (pravda, mudrost, umjerenost, hrabrost)

Jungovo je zapažanje da je svako ljudsko biće rođeno sa četiri karakteristična potencijala za usvajanje iskustva i za njegovo razvrstavanje, kako bismo se mogli nositi s njima. On je ova četiri potencijala nazvao četiri funkcije psihe – intelektualna, emocionalna, opažajna i intuitivna funkcija.

D. S. je prepoznala simbol četvorstva što joj omogućuje da lakše usmjeri svoje duhovne i fizičke potencijale te da osim svoje primarne psihičke funkcije – intelektualne, započne aktivno koristiti i ostale tri funkcije koje će joj pomoći da sebe i svijet sagleda u cjelini i sa više razumijevanja.

Dva slova “S” ukazuju na potrebu za sjedinjenjem muškog i ženskog pricipa tj. na potrebu za osješčivaćenjem animusa. To je i centralna tema mandale na što ukazuju i tamne linije koje sve prelaze preko ovih dvaju slova. Možemo postaviti pitanje zašto je D.S. odabrala upravo slovo “S”. Ako primjenimo  jungovu metodu amplifikacije tada slovo “S” pripada slovu – simbolu iz skandinavskih runa a to je runa imenom Sovulo koja označava Sunce. Sunce je simbol Jastva, božanskog izvora, božanske kozmičke energije, unutarnjeg svjetla, duhovne snage , prosvjetljenja, vodstva, razvoja i prosperiteta.

Znači D.S. ima potrebu za susretom dvaju Jastva ili za susretom dviju duša u božanskom zagrljaju ili u božanskom plesu. Dva trokuta od kojih je jedan okrenut vrhom prema gore a drugi vrhom prema dolje ukazuju na povezivanje svjesnih i nesvjesnih elemenata u cilju ostvarenja cjelovitosti u procesu individuacije.

Crvena boja simbolizira libido u fazi progresije gdje je psihička energija aktivirana u progresivnom pravcu ostvarenje životnih ciljeva, partnerstva i zajedništva.

 

Ostvarenje ženske zrelosti

a98b44de675b6793053728631bc3e6f8

 

U priči o Demetri i Perzefoni upravo Gea – Majka Zemlja, Demetrina majka – uređuje da Had ugrabi Perzefonu i nasilno je odvede daleko od nježne brige njene majke Demetre. Perzefona se, kako kaže mit, našla u postelji  s Hadom, “u velikoj mjeri protiv svoje volje i čeznući za majkom”. Ostavši bez doma, prijateljica i cijelog svijeta kojeg je poznavala, Kora – Perzefona našla se sama s muškim načelom u podzemnom svijetu. To je arhetipski obrazac: žena se mora odvojiti od majke, a da bi se to dogodilo, ona se mora pokoriti muškom načelu – izvana ili iznutra. Ili je vanjski muškarac osvaja seksualno ili se ona poistovjećuje sa svojim unutrašnjim muškarcem; u oba slučaja prijeti joj opasnost da je zaposjedne animus – muški dio njene duše.

Prirodan ženski put do ženske zrelosti vodi preko tijela. Na to su se u biti i odnosili drevni obredi inicijacije. Obredi su djevojku često postavljali u njeno tijelo, poslije čega je to tijelo postajalo priznato kao dio ženskog kozmosa – kao nosilac plodnosti, kao posuda koja ženu sjedinjuje s Boginjom kroz koju život vječno teče.

U našem društvu , međutim ne postoje nikakvi obredi i malo je starijih žena koje nas mogu inicirati u naše vlastito ženstvo. Većina nas, muškaraca i žena, nesvjesno se poistovjećuje s muškim načelom (svjesnim vrijednosnim sistemom naših majki), uz malu ili nikakvu svijest o ženskim instinktima. Tako nesigurno lutamo i posrćemo, ulazeći u pogrešene ljubavne veze i bračne odnose.

U našoj sredini postoji velika opasnost da žena povjeruje da je postala nezavisna dok je u stvari samo opsjednuta animusom. Ulovljena u zamku nedefinirane muškosti, zasljepljena je jednim lažnim mitom. Daleko od toga da bude nezavisna, ona se polarizira u odnosu na svoju majku a konačno i u odnosu na samu sebe i svoju žensku prirodu. Na isti način je polarizirana i u odnosu na svog muškarca, koga je sama pretvorila u svoju majku. Takva žena može završiti u očajničkom sukobu s drugima ili u konfliktu koji se ispoljava kao bolest ili može nastaviti mrziti svakog muškarca kog sretne ili zazirući od njega. Da bi se pojavila prava žena, ženski princip mora biti diferenciran i integriran u odnosu na zrelu muškost. Da bi se to ostvarilo, da bismo prošli taj obred prelaza, moramo podnijeti određenu žrtvu. Svaki obred prelaza uključuje umiranje i ponovno rađanje. Cijena je prinošenje žrtve. Dio te žrtve je odustajanje od starih sigurnosnih navika i iluzija.

Kako kaže Jung, “Gdje vlada ljubav, nema nikakve volje za moć, a gdje je volja za moč jača od svega, tu ljubavi nema”.

Stvaranje Sjene

cage_by_parablev

 

Specifični sadržaji i kvaliteti koji učestvuju u stvaranju ove unutarnje strukture, Sjene, biraju se u procesu razvoja Ega. Ono što Ego – svijest odbaci, postaje Sjena; ono što ona pozitivno prihvati i s čime se identificira, postaje dio nje i Persone. Sjenu karakteriziraju osobine i kvaliteti koji su neusaglašeni sa svjesnim Egom i Personom. Sjena i Persona su elementi strani Egu koje naseljavaju psihu zajedno sa svjesnom ličnošću po kojoj smo sebi prepoznatljivi. Postoji zvanična ili “javna osoba” koju je Jung nazvao Persona i ona se manje – više identificira sa ego – svješću i čini psihosocijalni identitet jednog pojedinca. Ipak, ona je kao i Sjena strana Egu, premda je Ego opušteniji s njom, jer je ona usklađena s društvenim normama i običajima.

Ličnost Sjene je sakrivena od pogleda i pojavljuje se samo u specijalnim prilikama. Svijet je manje – više nesvjestan te osobe. Persona je puno očiglednija. Ona svakodnevno igra ulogu prilagođavanja društvu. Sjena i Persona su kao dva brata ili dvije sestre; jedan je javan , a drugi je skriven i povučen. Oni su studija kontrasta; ako je jedna racionalna, druga je emotivna. Doktor Džekil i mister Hajd, Kain i Abel, Eva i Lilit, Afrodita i Hera – ove osobnosti su takvi parovi. Jedna nadopunjuje drugu – ili joj se češće suprotstavlja. Persona i Sjena su obično potpune međusobne suprotnosti, a ipak su bliske kao blizanci.

Persona je ona osoba kakva mi postajemo zahvaljujući prilagođavanju kulturi, obrazovanju, fizičkom i društvenom okruženju. Jung je ovaj termin posudio iz rimskog kazališta, gdje je Persona bila glumčeva maska. Stavljanjem maske, glumac je preuzimao specifičnu ulogu i identitet u okviru drame, a glas se projicirao kroz izrezan otvor za usta na licu maske.

Ako to pogledamo sa psihološke strane, Persona je funkcionalni kompleks čiji je zadatak da sakrije i da drugima otkrije svjesne misli i osjećaje nekog pojedinca. Kao kompleks, Persona ima značajnu autonomiju i nije pod potpunom kontrolom Ega. Jednom kada uzme tu ulogu glumac izgovara tekst bez razmišljanja, a često i bez puno razumijevanja.

Tipičan primjer, netko vas upita:”Kako ste? i bez puno razmišljanja vi odgovorite: “Dobro, a vi?” Persona čini da sruštveni odnosi teku glatko i ispravlja grubosti koje bi u suprotnom izazvale čuđenje i nelagodnosti u društvu.

Sjena, komplementarno funkcionalan kompleks, je neka vrsta kontrapersone. Sjena se može zamisliti kao podosobnost koja želi ono što Persona neće dozvoliti.

Mefistofeles u Geteovom Faustu je klasičan primjer osobnosti Sjene. Faust je intelektualac kome je sve dosadno, sve je vidio, pročitao je sve važne knjige i naučio sve što je želio znati i sada je ostao bez energije i želje da živi. On je depresivan i razmišlja o samoubojstvu, kada se iznenada pojavi pas koji se pretvori u Mefista. Mefistofel nagovori Fausta da napusti svoj dosadašnji život i da otiđe u svijet zajedno s njim, da iskusi svoju drugu stranu, svoju čulnost. On upoznaje Fausta s njegovim inferiornim funkcijama, čulima i osjećajima i sa uzbuđenjima do tada neproživljenog seksualnog života. To je strana osobnosti koju njegova Persona profesora i intelektualca nije dozvoljavala. Pod vodstvom Mefistofela, Faust prolazi kroz ono što Jung naziva enanciodromija, preobrazba karaktera u suprotni tip osobnosti. On prihvaća Sjenu i jedno vrijeme se identificira s njenom energijom i kvalitetima.

Egu koji se identificirao s Personom i s njenim usvojenim vrijednostima i kvalitetima , Sjena smrdi na trulež i na zlo. Mefistofel je otjelotvorenje zla – čista, svjesna i namjerna destruktivnost. Ali susret sa Sjenom utječe i na Faustov preobražaj. On pronalazi novu energiju, njegova dosada nestaje i on se upušta u pustolovine koje će mu na kraju pružiti potpunije životno iskustvo. Problem integriranja Sjene je moralni i psihološki problem najteže vrste. Ako neka osoba u potpunosti izbjegava Sjenu život joj je prikladan ali nepotpun. Otvaranjem prema iskustvima Sjene, osoba postaje djelomično nemoralna, ali ostvaruje veći stupanj cjelovitosti. To je ugovor s vragom. To je Faustova nedoumica i bitni problem ljudskog postojanja!

Jungova misao

images

“Nije čudo što je kopanje po našoj duši najprije neka vrsta kanalizacionog poduhvata. Samo je veliki idealista kao Frojd mogao cjelokupno životno djelo posvetiti tom prljavom poslu. Nije on prouzrokovao taj loš zadah, već svi mi, koji smo se ponašali tako čisto i pristojno, i to iz najčistijeg ignoriranja i najgrublje samoobmane. Tako naša psihološka znanost poznanstvo s našom dušom započinje naročito s onog najneprijatnijeg kraja, naime, upravo onog koji ne bismo htjeli da vidimo”

C.G.Jung

Čovjek i beskonačno

a48c6e614fc7f2187c1c47374d5b0519

Presudno pitanje za čovjeka je sljedeće: Je li povezan s nečim beskonačnim ili nije? To je vrlo bitno pitanje njegova života. Znamo li da je samo ono što je beskonačno uistinu važno možemo izbjeći usmjeravanje našega zanimanja ka beznačajnostima i svim vrstama ciljeva koji nemaju stvarnu važnost. Tako, primjerice, zahtijevamo od svijeta da nam oda priznanje za osobine koje smatramo vlastitim posjedom: za našu darovitost ili ljepotu. Što čovjek pridaje više važnosti lažnom posjedu i što je manje osjetljiv za ono što je bitno, to je manje zadovoljan sa svojim životom. Osjeća se ograničenim jer ima ograničene ciljeve, što ima za posljedicu zavist i ljubomoru. Ako shvatimo i osjetimo da smo ovdje u ovom životu, već povezani s beskonačnim, želje i stajališta se mijenjaju. U krajnjoj liniji, mi nešto vrijedimo samo zato što utjelovljujemo ono što je bitno, a ako to ne utjelovljujemo uludo smo potrošili život. U našim odnosima  s drugim ljudima također je ključno pitanje je li u tom odnosu izražen element bezgraničnosti.

Osjećaj za beskonačnost može se međutim, postići samo ako imamo u vidu ono što je najviše. Najveće ograničenje za čovjeka je njegovo “ja”, što se očituje u doživljaju: “Ja sam samo to!” Samo svijest o našoj skučenoj zatvorenosti u same sebe čini vezu s bezgraničenošću nesvjesnog. S tim uvjerenjem doživljavamo sebe istodobno ograničenima i vječnima. Spoznamo li da smo u svojoj osobnoj kombinaciji jedinstveni – ali istodobno i ograničeni – također dobivamo moć da postanemo svjesni beskonačnog!

C.G.Jung