Što današnja žena želi u ljubavnom životu?

Zašto čak ni jaka žena ne zna što želi, zašto pravi pogrešne izbore? Zato što s našim doživljajima, emocijama, strastima i ponašanjem prvenstveno upravljaju nesvjesne snage, arhetipski obrasci. U odlučujućim situacijama često ne upravljamo mi, nego jedan tajni, nevidljivi kormilar. ,,Čini se kao da našim brodom na širokom moru života ne upravljamo mi, nego neki skriveni kormilar. Iako izgleda da mi sami držimo kormilo, smjer odreduje jedna sila koju ne možemo da prepoznamo. S vremena na vrijeme shvaćamo da smo opet usmjerili brod prema otoku na koji u stvari nikada nismo htjeli ići. Taj u nesvjesnom žene skriveni, ali vrlo snažan kormilar je Animus.

Kada se žena zaljubi, stvar u svoje ruke preuzima ovaj ,,skriveni kormilar iz nesvjesnog”, tj. njen Animus čiji je posao upravljanje ljubavnom vezom s izabranim muškarcem. Animus je kod žene formiran velikim delom po ugledu na strogog, konzervativnog, patrijarhalnog oca, zaposlenog i gotovo stalno izvan kuće. Ovu ženinu unutrašnju predstavu o agresivnom, hladnom, neosjetljivom, ciničnom, macho muškarcu Helmut Barc naziva ,,patrijarhalnim Animusom”. On ima svakako dobre kvalitete (borbenost, hrabrost, ambiciju), koje pomažu ženi, ali i one (žudnja za vlašću, bezobzirnost, tvrdoglavost) koje je ometaju. Upravo zato se i moderna žena, usprkos svojim emancipiranim pogledima i stavovima, zaljubljuje, po uzoru na sliku odsutnog muškarca, u skitnice, nestalne, autonomne tipove koji potiskuju svoja osjećanja i potrebu za vezanošću, a ne u dobre, osjetljive i pristojne mladiće. Najveći neprijatelj žene je u njoj samoj, u njenom nesvjesnom, a to je ovaj negativni patrijarhalni Animus koji prezire žene i gleda na njih sa visine.

Dakle, projekcija Animusa na izabranika (a ne toliko njegove stvarne, poželjne karakteristike) izaziva fenomen zaljubljivanja. Kada se slobodoumna, nezavisna žena zaljubi, aktivira se njena nesvjesna ženska strana. To znači da se žena ne zaljubljuje u stvarnog muškarca, nego u vlastitu osobnost. ,,Mi ne susrećemo princa iz bajke, nego jednostavno susrećemo sami sebe”. Žena traži muškarca koji odgovara njenoj vlastitoj unutrašnjoj slici muškarca, tj. njenom Animusu.

Kada se zaljube u muškarca, žene se ponašaju na četiri tipična načina:

(1) varijanta žrtve (tipičan „ljubić”: žena sreće muškarca koji je, usprkos njezinom protivljenju, „osvoji”, a odmah zatim ostavi i nastavi lutati, što još više pojačava njezinu mazohističku vezanost za njega; što se ona više veže, to je on više prezire i izbjegava, a nju to još jače veže za njega … i stvara se začarani krug),

(2) (2) varijanta bijega ( žena se boji jakog muškarca, koji može biti baš onaj pravi, i panično bježi od njega),

(3) (3) borbena varijanta ( žena se bori protiv svoje Sjene, slabe žene u sebi, pokušava ugušiti želju za muškarcem, kako bi se spasila od potčinjavanja i kako bi sačuvala svoju slobodu. Ona muškarca uspijeva pripitomiti ali ga unatoč tome ne voli.

(4) (4) miješana varijanta (žrtva, bijeg i borba).

Druga značajna arhetipska figura koja upravlja ljubavnim odnosima je već spomenuta Sjena. Osoba istog spola, koja nas bez vidljivog razloga naglašeno iritira, predstavlja sliku naše Sjene. U njoj su sadržane projekcije mračne strane naše osobnosti (,,Pokaži mi čovjeka koji te užasno živcira i ja ću ti pokazati tvoju Sjenu.”). Žena za koju biste odlučno rekli: ,,Evo, pogledajte, takva žena ja nikada ne bih mogla biti”, ona je vaša ,,tamna sestra”, nepriznata Sjena. Za jaku ženu to je umiljata, proračunata ,,ženstvena žena”, koja manipulira svojom slabošću. Ove žene su nježne građe, krhke, boležljive i naglašeno senzibilne. One često imaju glavobolje, neobjašnjiva raspoloženja i vrlo bogate muževe koji za njih rade.

Što je jaka žena jača, samosvjesnija, to je, na njeno iznenađenje, ona slaba unutrašnja žena, slabija i razmaženija! Dobar primer za ovaj paradoks je, recimo, jedna samostalna i otresita, moderna Francuskinja, Patricia, porezna inspektorica, koja nemilosrdno „troši” muškarce, a opet je stalno nezadovoljna jer nikako nemože zadovoljiti svoju želju da upozna onog “pravog”, kome se može diviti i sa kojim može uspostaviti stabilnu i duboku vezu. Ona je skoro svjesna toga da, čim se zaljubi, nekim čudom postaje slaba, zavisna žena, koja samu sebe potkopava, a ipak se i dalje redovno i bezuspješno zaljubljuje. Patricia kaže: ,,Uživam u tome dok traje, ali nikada ne traje dugo. Nisam sposobna da imam trajne veze. Kad se zaljubim, postajem glupa, nesamostalna. Nesvjesno, ja to ne volim, pa se trudim da stvar propadne.

Za kraj, današnja žena treba pokušati osvijestiti svoju unutrašnju slabu ženu (unutrašnji lik slabe žene) u unutrašnju jaku ženu.

Nedostatak unutrašnjeg reda ispoljava se u subjektivnom stanju koje neki nazivaju ontološkom strepnjom ili egzistencijalnim strahom. U osnovi to je strah od bivstvovanja, osjećanje da život nema smisla i zato nema smisla nastavljati i postojanjem. Povijesni napori ljudske vrste kao da više nemaju nikakvog smisla. Mi smo samo zaboravljene ćestice što plutaju u praznini. Sa svakom godinom koja prolazi u umovima mnoštva povećava se kaos fizičkog kozmosa. Osjećanje da smo zavedeni ili prevareni razumljiva je posljedica samoosvjeśćavanja. Od najranijih dana uslovljavani smo da vjerujemo kako će se za nas pobrinuti povoljna sudbina. Ali, ako zastanemo i razmislimo, razočaranje se vraća, nakon svakog uspjeha postaje jasnije da novac, moć, status i imovina, ni za malo ne doprinose kvalitetu života.

Mihaly Csikszentmihalyi

Ponašanje žene – Arhetip žene

sandro-botticelli-birth-of-venus-head-of-venus_u-l-pmxbi2o1zln

 

Arhetip žene ili ženskog predstavlja urođenu, nesvjesnu predispoziciju za spoznaju ženskih kvaliteta i za življenje na tipično ženski način, koji podrazumijeva osoben obrazac shvaćanja stvarnosti, drugih ljudi i odnos prema njima. Arhetip ženskog u svim kulturama i vremenima je povezan sa zavođenjem, rađanjem, stvaranjem, njegovanjem, hranjenjem i zaštitom. Atributi ženskog u mitovima, religiji i folkloru su: lijevo, dolje, tamno, hladno, slabo, okruglo, zemlja, podzemlje, voda, priroda, vegetacija, more, noć, lunarni aspekt.

U mnogim kulturama i različitim periodima tokom povijesti poznati su različiti izdanci arhetipa žene, odnosno raznolike tipične ženske figure poput djevice, princeze, djevojčice, mudre žene, tatine mezimice, fatalne žene, zle žene, majke, dame, ljudožderke, vještice, vile, sirene itd. Helmut Barz je plastično i iscrpno opisao arhetip žene i njegove najpoznatije, univerzalne slike i simbole: “Kao obilježja ženskih principa pojavljuju se u prirodi zemlja i noć. Često je, ali ne uvijek – kao što je slučaj u njemačkom jeziku i mjesec ženski princip. Vodu doživljavamo kao ženski princip; zapravo više izvore i vode stajaćice nego one koje teku. Jer ženskom principu pripadaju mir i postupno mijenjanje a brze promjene više odgovaraju muškom principu. Zato su svi procesi u ritmu prirode ženski, naročito sve što ima veze s promjenom godišnjih doba, plodnošću, rastom i žetvom. Žensko je sve što se prepušta postajanju i događanju, ono što se čeka i što se prima i što je u tom smislu pasivno. Sve što je mekano, savitljivo, toplo i tekuće, ono što u muzici i tonskom polaritetu čujemo kao “mol”.

Arhetip ženskog je izrazito bipolaran, dvoznačan. Prema Ester Harding, načelo ženskog se “iskazuje kao slijepa sila, plodna i okrutna, stvaralačka, sila koja njeguje i sila koja razara”. Mitska, iskonska žena je “divlja i u svojim ljubavima i u svojoj mržnji. To je žensko načelo u demonskom obliku”.

Jungova učenica Toni Woolf je dala svoju, danas široko prihvaćenu i razrađenu u analitičkoj psihologiji, tipologiju arhetipa žene. Ona se temelji na dvije dimenzije koje mogu poslužiti za opis i objašnjenje psihologije ženskog. Prva, vertikalna dimenzija odnosi se na kolektivnost – individualnost arhetipa ženskog, gdje su dva suprotna pola “majka” i “božica ljubavi”. Druga, horizontalna dimenzija vezana je za dimenziju statičnost – dinamičnost, a njena dva pola su “medijum” i “amazonka”

fullsizeoutput_1154

Sjecištem ove dvije dimenzije dobijamo četiri osnovna oblika ili tipa: 1. Majka – predstavlja impersonalan ili kolektivan aspekt, u smislu da je instinktivan i konvencionalan u svojoj brizi oko začeća, njege, odgoja djece i stvaranja doma. U mitologiji je predstavljena s likovima Velike Majke, kao što je Geja ili Demetra. 2. Boginja ljubavi ili hetera. Ovaj aspekt, koji simbolizira Persefona, Psiha i Afrodita, nalazi se na polu suprotnom od majke. Ona je uglavnom zaokupljena vlastitim ljubavnim životom, odnoseći se prema svojem muškarcu na krajnje osobnom nivou, umjesto da preuzme osobne odgovornosti, implicirane njezinom ulogom supruge i majke. Žena koja se previše identificira s ovim polom ostaje vječna kćerka ili sestra, puella aeterna; ona izbjegava obavezu na račun flerta i vođenja neobaveznog života. Merlin Monro je jedna od niza suvremenih primjera ovakve vrste “boginje ljubavi”.3. Amazonka – ovaj je tip sklon nezavisnosti i samodovoljnosti; u suvremenom životu ona je ambiciozna žena koja daje prednost karijeri u odnosu na kuću i djecu. Funkcionira više kao prijatelj i takmac s muškarcima, nego kao supruga i majka. Njena orijentacija nije prema pojedincima, već je sklonija impersonalnosti i objektivnosti. Teško je razdvojiti ovaj aspekt arhetipske žene od animusa, pošto očigledno ima muške primjese. Kada se integrira sa svjesnom osobnošću to joj može omogućiti  da posigne svoje ciljeve u životu i poboljša svoju individuaciju; međutim , ako se ona nesvjesno s njom identificira, posljedica može biti demonska “organizacija” žene, koja tiranizira i manipulira s podređenima, kako bi nametnula svoju volju. Nije se teško sjetiti svakodnevnih primjera. 4. Medijum – ovaj tip žene živi u bliskoj vezi s kolektivnim nesvjesnim. Uronjena u svoje subjektivno iskustvo, govori uvjerena u proročanstva, kao da je imala pristup onom znanju  koje je većini uskraćeno. Pitija iz Delfa je klasičan primjer ovog tipa, zatim madam Blavatski, moderne vidovnjakinje – baba Vanga idr.

Za ženu je važno upoznati svoj arhetip žene, te postati svjesna urođene osnove vlastite ženstvenosti, koja je temelj njenog identiteta. Na taj način će se osloboditi mnogih predrasuda i stereotipova i izbjeći da o sebi misli samo kao o “majci”, “domaćici”, “poslovnoj ženi”, “ljubavnici” i sl. Ako prihvati ove arhetipove koji su temelj njene ženske prirode, onda će moći odgovoriti na najdublje poticaje koje pružaju arhetipovi, što će samo obogatiti njen život, njene odnose s drugima i njen doprinos društvu

 

 

Napisao :   Mario Piškur,  jungov analitički psihoterapeut,rođen  u Zagrebu 1969. god.

Završio sam studij jungove analitičke psihologije u Jungovom institutu u Beču – OGAP Osterreichishe Gesellschaft Analytishe Psychologie. Već se dugi niz godina bavim sa psihoterapeutskom praksom a moja praktična iskustva  mi omogućavaju da ostvarujem odlične rezultate u iscjeljivanju emocionalno  – psihičkih problema.

Do sada sam pomogao mnogim ljudima da osvijeste i osnaže sebe te da uklone  obrasce i komplekse koji ih sprečavaju da žive život u punini i sreći.

Posebno skrećem pažnju na činjenicu da je psihoterapeutski rad namijenjen svima koji žele raditi na sebi i kako bi Jung lijepo rekao za sve koji žele ubrzati svoj proces individuacije koji vodi cjelovitosti i životnom ispunjenju.

Svi zainteresirani za psihoterapeutsku  praksu i rad mogu mi se javiti na mail: piskur.mario@gmail.com ili na mob. 091 565 5509

 

 

 

Kako čitati i proučavati Jungova djela?

 

U razgovoru s ljudima često sam znao čuti od njih izjavu kao su im Jungove knjige podosta teške i komplicirane za čitanje i razumijevanje. S time se djelomično slažem jer su Jungova djela izuzetno slojevita i zahtjevaju određeno predznanje iz različitih domena kao što je psihologija, simbolizam, književnost, umjetnost, filozofija, psihijatrija, antropologija, biologija, religija itd. Zbog toga se  lako izgubi u mnoštvu pojmova i ideja. Ipak, najveća pogreška koji se javlja je ta da ljudi krenu čitati Jungova alkemijska djela koja su nastala u drugoj polovini njegova života. Ona su prožete alkemijskim simbolizmom za koji treba imati veliko predznanje. Naravno da se prosječni čitaoc doslovno utopi u alkemijsko – psihološkoj građi i najčešće odustane od daljnjeg čitanja i proučavanja.

Uvijek preporučam da se započne s ranijim Jungovim djelima kao što su “Simboli preobražaja”, “Struktura nesvjesnog”, Transcendentna funkcija” ili “Psihološki tipovi”. Također dobro je usporedno čitati i djela navažnijih Jungovih učenica kao što je Marie Louise von Franz, Jolande Jacobi i Aniela Jaffe.

Ovdje ću navesti početna djela s kojima se može krenuti s proučavanjem:

  1. Maggie Hyde “Jung za početnike” – simpatičan strip o Jungu i o osnovama njegove psihologije, svakako pročitati
  2. Jung “Sjećanja, snovi, razmišljanja” – Jungova autobiografija
  3. Jung sa učenicima: “Čovjek i njegovi simboli”
  4. Jolande Jacobi “Psihologija C.G.Junga
  5. Žarko Trebješanin “Rečnik Jungovih pojmova i simbola”
  6. Verena Kast “Dinamika simbola”
  7. Jung “Odabrana djela” tom od 5 knjiga, svakako pričitati pruža ozbiljan uvid u njegovo djelo
  8. nastavak slijedi……

Iz psihoterapijske prakse – Mandala

img_0189

 

Na slici vidimo mandalu koju je nacrtala ženska osoba D.S. (54. god.) tijekom terapeutskog rada. Žena je rastavljena deset godina, ima jednog sina, pati od naglašenog kompleksa manje vrijednosti s kompenzirajućom funkcijom traženja priznanja i podrške od strane svoje bliže okoline. Svjesno tvrdi da ne želi i da nemože ostvariti kvalitetan ljubavni odnos.

Mandala se spontano javila nakon višemjesečnog terapeutskog rada.                                                        Analiza: Mandala se sastoji od jednog velikog i četiri manja kruga, koji su povezani kvadratom, isprepletenim trokutima i s dijagonalama. U sredini mandale nalaze se dva slova  “S” koja se lagano dodiruju. Dominantna boja je crvena.

Krug u jungovoj simbolici predstavlja Jastvo, savršenstvo i cjelinu. Četiri manja kruga ukazuju na četvorstvo tj. na cjelovitost i opisuje idealnog duhovnog čovjeka. I na nebeskom i zemaljskom planu broj četiri igra odlučujuću ulogu kao fakor koji unosi red. Evo nekih od mnogobrojnih “četiri” koji donose red u naše misli:                                                                             Četiri strane svijeta                                                                                                                                                    Četiri kvaliteta (toplo, suho, vlažno, hladno)                                                                                                  Četiri temperamenta koja potječu iz antike (sangvinik, flegmatik, kolerik, melankolik)                    Četiri evanđelista (Matej, Marko, Luka, Ivan)                                                                         Četiri elementa (vatra, voda, zemlja, zrak)                                                                                   Četiri godišnja doba                                                                                                             Četiri osnovna geometrijska lika (krug, pravac, kvadrat, trokut)                                                   Četiri mjesečeve mjene ili faze                                                                                                     Četiri kabalistička slova Gospodinovog svetog imena (Yod, He,Vau, He)                                    Četiri osnovne matematičke operacije (zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje)                   Četiri glavne vrline (pravda, mudrost, umjerenost, hrabrost)

Jungovo je zapažanje da je svako ljudsko biće rođeno sa četiri karakteristična potencijala za usvajanje iskustva i za njegovo razvrstavanje, kako bismo se mogli nositi s njima. On je ova četiri potencijala nazvao četiri funkcije psihe – intelektualna, emocionalna, opažajna i intuitivna funkcija.

D. S. je prepoznala simbol četvorstva što joj omogućuje da lakše usmjeri svoje duhovne i fizičke potencijale te da osim svoje primarne psihičke funkcije – intelektualne, započne aktivno koristiti i ostale tri funkcije koje će joj pomoći da sebe i svijet sagleda u cjelini i sa više razumijevanja.

Dva slova “S” ukazuju na potrebu za sjedinjenjem muškog i ženskog pricipa tj. na potrebu za osješčivaćenjem animusa. To je i centralna tema mandale na što ukazuju i tamne linije koje sve prelaze preko ovih dvaju slova. Možemo postaviti pitanje zašto je D.S. odabrala upravo slovo “S”. Ako primjenimo  jungovu metodu amplifikacije tada slovo “S” pripada slovu – simbolu iz skandinavskih runa a to je runa imenom Sovulo koja označava Sunce. Sunce je simbol Jastva, božanskog izvora, božanske kozmičke energije, unutarnjeg svjetla, duhovne snage , prosvjetljenja, vodstva, razvoja i prosperiteta.

Znači D.S. ima potrebu za susretom dvaju Jastva ili za susretom dviju duša u božanskom zagrljaju ili u božanskom plesu. Dva trokuta od kojih je jedan okrenut vrhom prema gore a drugi vrhom prema dolje ukazuju na povezivanje svjesnih i nesvjesnih elemenata u cilju ostvarenja cjelovitosti u procesu individuacije.

Crvena boja simbolizira libido u fazi progresije gdje je psihička energija aktivirana u progresivnom pravcu ostvarenje životnih ciljeva, partnerstva i zajedništva.